Odavno već znamo da je naša škola puna skrivenih talenata! Jedna od tih samozatajnih umjetnika je i naša učenica Marta Pavlešić iz 3. f razreda čije crteže možete pogledati u ovoj maloj izložbi!
Pismo Mjesecu
Oči su ti more iako su crne. Ja se u njima topim. Tvoje su ruke najtoplije, a dodiri najnježniji. Ja sam tvoja. Ti si moj. I to je jedino ispravno u ovom kaosu od života. Sve ostalo je tek pomno osmišljena iluzija. To ću ti reći kad mi idući put dođeš u snove. Bio jednom jedan dječak koji je u svojim očima čuvao mora, a u smijehu nosio prizvuke ljeta. Prvi susret s njim odigrao se u vrijeme kad umire lipanj, a rađa se kolovoz. Pozornica te drame bila je tamo gdje valovi udaraju od stijenu prije no što se raspadnu u morsku pjenu. Bila sam sama, usamljena i željna promjene. Ona se i dogodila. Čovjek kojeg sam ranije viđala na ulici i plaži pojavio se na drugom kraju stjenovite obale. Pognute glave, stajao je tik uz rub obale i gledao u provaliju. Izgledao je kao da će svakog trena skočiti u vlastitu smrt. Polako sam se približila. „Što god da se dogodilo, ili se još događa, nije vrijedno tvog života. Zamisli da je život knjiga. Jedna stranica obučena je u sivilo i tamu, a svaka iduća u sebi nosi najljepše nijanse najvedrijih boja. No ako odustaneš na prvoj tmurnoj stranici nikada nećeš vidjeti one vedre“ započela sam. “I ja sam bila na tvom mjestu. Htjela sam se ubiti. No netko me spasio“ osmjehnula sam se. „Šteta što mene nema tko spasiti“ rekao je. Tada još nije znao da ćemo svakog dana spašavati jedno drugo. Od usamljenosti. Od ludosti. Ponekad i od samih sebe. Stajala sam i promatrala ga. Željela sam mu reći da ću ga ja spasiti, ali nisam. Tad niti ikad poslije. Spašavajući ga od njega samog, nisam ga mogla spasiti od života. A sada ga mogu čuvati još samo od zaborava. * Tražit ću sve zvijezde, mjesece i sva sunca ovoga svijeta da mi ostave malo od tvog osmijeha. I kada sve sve drugo proguta tama, a od sjećanja ostane samo gorak okus u ustima, tvoj osmijeh nek mi ostane za kraj. Nastavili smo se viđati. Mjesto našega prvog susreta nismo posjećivali. U noćnim šetnjama obalom promatrali smo odsjaj neba na kristalnoj površini mora. Ili bolje rečeno - odsjaj mjeseca. „Kad pogledaš nebo, vidiš li svemir?“ pitala sam. „Ne. Ne vidim svemir“ odgovorio je. „Što vidiš?“ „Ne znam. Volim promatrati mjesec. On ima neke svoje čari. Kad ne bih bio čovjek, sigurno bih bio mjesec“ pričao je. „Zašto mjesec?“ zanimalo me. „Zvijezde zamišljam kao masu glasnih tinejdžerica koje se samo kikoću. Mjesec je više kao tihi sanjar koji je prerano ostao sam“ objasnio je. „Ali ti nisi sam" ispravila sam ga. Četiri mjeseca kasnije mjesec mi je postao jedino svjetlo ovoga svijeta. Jedino koje se još nije ugasilo. * Ako se sva svjetla svijeta ugase, ako ostanem u mraku - hoću li tamo pronaći nas? Kad sam se probudila rekli su mi da ga više nema. Bio je petak, 1. prosinca. Vani je bilo hladno. Prošle noći ja sam vozila njegov motor. Obgrlio me i čvrsto stisnuo. Povećala sam brzinu. Jurili smo cestom dok nam je ledeni zrak udarao tijela. Vrelina i žar koje sam osjećala iznutra, nadjačali su vanjsku hladnoću. Odjednom sam vidjela dva snažna svjetla. Nisam stigla stati, usporiti, skrenuti. Nisam stigla reagirati. Automobil nas je okrznuo i sletio u jarak pored ceste. Sve ono poslije toga redovno mi se pojavljuje u snovima. Svake noći ušulja se u moj krevet poput lopova koji krade sreću i spokoj ljudima. Tuga je neprijatelj koji nosiš u sebi, a on te zauzvrat guši i slama. Nisam mislila da je to moguće, ali ja vidim mrak. Osjetim njegovu težinu. Više mi čak ni ne smeta. Trebat će mi još puno vremena i snage da skupim sve uspomene na njega, čvrsto ih zagrlim, poljubim i spremim tamo gdje se spremaju uspomene. A što ako ne uspijem? Ako odlutam palačama snova i vrtovima vječnog spokoja, hoćeš li mi biti tamo? Da te imam. Da te volim. Da se zajedno borimo protiv svijeta, zaborava i nedostajanja. Samo da budemo. Mi. Takvi kavi jesmo – malo nježniji od trnja i malo grublji od latice ruže. Negdje između neba i zemlje. Između spokoja i vječnog nemira. Ja – previše budna da zaspim. Ti – previše umoran da se probudiš. Volimo se onda na pola puta između jave i sna. Volimo se u ovoj priči. U mojim riječima i tvojoj šutnji. U svakom napisanom slovu i svakoj označnoj točki. Ti, moj Mjesec. Ja, tvoje Zvijezde.
S ljubavlju, pisac
Tea Jambrečec, 2. g
Humorom suđen
Sve je krenulo u krivom smjeru. Najpoznatiji i najšarmantniji zavodnik postao je glavnim negativcem. Narod koji mu je uvijek govorio najtoplije riječi, sada ga je mrzio. Prepušten sudbini mogao je odustati od svake nade, ali Sargent je postupio drugačije, odlučio je drugačije. Od smrtne kazne dijelili su ga samo trenutci i to sve zbog optužbe ljubomorne bivše. Kraljev je narod oduvijek padao na ženske suze pa makar bile neistinite. Sargent je stajao ispred gomile koja ga je pljuvala i dovikivala mu nimalo lijepe riječi. Čekajući svojega krvnika, Sargrent se odlučio malo poigrati s publikom: „Dobro došli, dame i gospodo, starije dame i previše stara gospodo, kako smo?“ Žene ga nisu sudile, zapravo su voljele kada bi im poklonio trenutak pažnje. Padale su na njegov šarm, a on je uvijek znao to iskoristiti. Jedna se ogromna ćelava glava uzdigne iznad mase: „Kako te nije sram ismijavati nâs, poštene građane? Lopove! Gorjet ćeš u paklu!“ Ćelavac se ponosno smijao i tako punio ego dok su mu drugi pljeskali. „Nisam znao da su bludničke optužbe kočija za pakao? Hmmm… Ali dobro znam da licemjeri poput tebe padaju duboko u vrući ponor“ Sargent mu uzvrati. Crven u licu i bijesnim pogledom ćelavac je pokušao proturječiti, ali ga je Sargent sustigao: „Licemjer?! Preteška riječ za tebe? Pojasnit ću. Govoriš meni da sam lopov, a ti prvi kradeš rođaku sve vino. Ups! Zaboravio sam da to nije javno…“ Ljudi su ostali zatečeni, a ćelavac je propao u zemlju. Žena se uglednog kovača pobunila: „Kako te nije sram?! Prozivaš druge njihovim imenom, a ti si ovdje najveći lopov!“ Sargent se nasmijao i kaže: „Sinoć ipak nisi spavala sama u krevetu, zar ne?“ sa smiješkom joj namigne. „Laže, moj je muž na putu i bila sam sama, čekala sam ga...“ sva crvena u licu i drhtećim rukama popravlja frizuru. „Istina, žalosno je što je jedino ime koje si ponavljala - bilo moje.“ U gomili nije postojala osoba koja nije plakala od smijeha. Preostala je dva sata Sargent izdvojio na poklapanje pitanja ljutih seljaka, duhovitim odgovorima dojahao je do nasmijanih lica. Tada se do Sargenta dogegao debeli pijani krvnik. Mucajući, postavi mu pitanje: „Kakko žžželiš ummrijeeti?“ Sargent odgovori: „Želim sporu smrt, ona koja će trajati godinama… Može?“ Krvnik zbunjeno pogleda Sargenta koji nadoda: „Pojasnit ću. Želim godinama, želim svakim danom umirati.“ Krvnik i dalje drveno stoji pa ga upita: „Pa ne mmogu te tako kaznnniti, takva kazzzna ne pooostoji. Ipaaak vješaaala?“ Sargent mu iznenađen odgovorom proturječi: „Kako ne postoji!!! Ovo je najnovija naprava, stigla je nedavno iz Kine. Zove se Vrijeme.“ Krvnik, i dalje ne shvaćajući o čemu se radi, sjeda na pod i počeša se po glavi: „Kakko se korissti ta sprava?“ Kao u nevjerici Sargent mu kaže zabrinuto: „Ne znaš za Vrijeme?“ Ozbiljnim glasom nastavlja: „To ćemo morati prijaviti kralju!“ Krvnik, sav prestrašen, preklinje ga: „Oprosti, znam, ali malo sam se zzbuunio… Nego, objasni mi, kako radi to Vrijeme?“ Uvidjevši da nije baš najpametniji, Sargent mu reče: „Prvo, moraš mene pitati koja je moja posljednja želja… A ti! Ni to još nisi napravio! Kada to sazna kralj…“ Shvativši da će i sam upasti u nevolje, ako ne ispuni Sargentove zahtjeve, Krvnik sabere misli, uspravi se i upita svečano: „Zavodniče, koja je tvoja posljednja želja?“ Ispod vješala, koja su već bila i stara i oronula, popucana su užeta šaptala priču mučenih ljudi te Sargent stane razmišljati. Gledao je u gomilu kao da će ga ona spasiti, ali jedino što je dobivao bili su pogledi. U trenutku kada je već pustio svaku nadu, dođe mu briljantna ideja i odgovori Krvniku: „Želim da me debeli pijani majmun oslobodi i optužbe i kazne,“ Ne razumjevši njegov zahtjev, Krvnik se izgubi u mislima. Gledao je Sargenta koji je bespomoćno sjedio ispod vješala i razmišljao kako da mu ispuni posljednju želju. Odlučio je preuzeti glavnu ulogu pa mu predloži: „Oprosti, ali ovdje nema nikakvih majmuna, ali mogu te ja odriješiti kazne.“ Sargent očajnički počne plakati i slegne ramenima. Masa se pobunila i krenula vrijeđati Krvnika te mu je zapovjedila da mora ispuniti posljednju želju. Okupljeni su ljudi, kojih je sada bilo duplo više nego prije nekoliko sati, krenuli dovikivati Krvniku svakakve prijetnje. Sargent, shvativši da će Krvnik ispuniti bilo koji zahtjev kako bi spasio svoju glavu, obrati mu se tužnim glasom: „Ako nema druge, prihvatit ću tvoju ponudu:“ Krvnik ponosno oprosti Sargentu sve i pusti ga na slobodu. Narod je svjedočio njegovim pokornim i mnogo puta ponavljanim isprikama. Sargenta su vidjeli kako se izgubio u sutonu i otad mu se gubi svaki trag. Nije ni sâm mogao vjerovati kako je pomoću malo humora prevario kraljev najpametniji narod. Priče kažu da je nastavio život na dalekom istoku i da je njegova životna zgoda pretvorena u legendu jer tko bi povjerovao u istinu? Oslobođen kazne, nastavlja svoj šarmerski život na istoku.
Lorena Tomečak, 2. e
Teatro Verdi
Znam da ti je dosadno i ziher osjećaš se gladno. Ni meni se ne da, al' sad pola busa me gleda. Dopusti da ti sam' ispričam ovo, referat na temu: "Teatro Nuovo". Dakle, Zadar je bio gro kulturan grad, ekipica kazališta obilazila je tad. Skupilo se par muzičara, odvjetnika, tvorničara, posjednika i otkupili su dvorac od nekog starčeka. Gledaj sad- godine 1 8 6 5 otvorili su oni novi kazališni svijet. Ja ni ne znam otkud bih počela, možda od neorenesansnih pročelja... Nemoj ni da počnem o maurskom stilu, kad uđes u teatar, k'o da uš'o si u vilu. Dugačko metara 44, a mo'š vidit i ogromna ogledala tri. Tu su iii... 2 velika lustera, pozornica duboka 10 metara i ne bih se sad fleksala, al bilo je dosta predstava. 'Ko ih je sve gled'o? Krenimo redom: curice, dječaci, studenti, đaci, milicajci. Onak' doslovno svi.. Plemići, elitice, profesori, konobarice. Kazalište mijenja ime u Teatro Verdi i nitko nije znao tek što sada slijedi. E, slijedila je bomba.. Onak'- doslovno, jer bombarderi su razrušili krov cijeli.. Mislim- skoro. I onda ovaj Nazor Vladimir, ja ne znam kaj on puši, al' htio je da kazalište se razruši. I ljudi su počeli uzimati materijale, da grade mostove i kuće, kaže meni ćale, ja rek'o mora da se šale, a onda s teatra još tri cigle pale. I kako to obično biva, jer Hrvatska je očito odavno malo kriva, (ovo je sad bez trunke klevete jer razrušili su kazalište četrdeset i devete). I sad samo naziv neke uličice pokušava dočarat' zadarsko pravo lice. Piše:"Kazališni prolaz" da te podsjeti na kazalište predivno, znam, tužno je buraz, al šta se desilo se desilo.
Fanita Majhen, 3. b
Cvijet sa raskršća
¨Ljubav! Tu je, dakle, ovdje, preda mnom, ljubav bjelja od lijera, čišća od glečerskog snijega, pjanija od vina! Na cesti,između dvije noći bez konaka! Ljubav, lijepa kao boginja, slijepa kao slučaj! Okrenula se spram mene, i osjećah kako mi gleda u dušu pritvorenim, vlažnim ustima i sklopljenim, slijepim očima. Ljubim, a ne smijem!¨ Matoš, simbol hrvatske moderne, pjesnik, pripovjedač, putopisac, novelist i kritičar. U pravom smislu riječi, književni je boem, pustolovni umjetnik. Veliki uzor bio mu je Charles Baudelaire, od njega je preuzeo pjesničke elemente. Početak njegovog stvaralaštva smatra se i početkom hrvatske moderne, tako i s njime, hrvatska moderna završava. Njegova najpoznatija djela su: Iverje, Umorne priče, Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi... Na početku novele napisao je posvetu Gđici O. H., koja predstavlja Olgu Herak, Matoševu zaručnicu za koju se nikad nije oženio. Zbog teške bolesti Matoš je raskinuo zaruke. Novela govori o sudbonosnom susretu Solusa i Izabele. Cvijet u naslovu simbolizira slijepu djevojku, a raskršće simbolizira pustolovni, lovački i samački način njegovog života. Život za Matoša nije ništa drugo nego traženje novih puteva, neprestano lutanje. Izabela je djevojka obučena u bijelu odjeću, simbol je nevinosti. Njene cipelice nikada nisu vidjele blata, ona se čini kao nestvarna. Opisuje ju kao umjetnička djela najpoznatijih svjetskih umjetnika i majstora. No ona je „slijepa“. Time Matoš opisuje ljubav kao lijepu, ali slijepu, lijepu kao boginju, pijaniju od vina. Ljubav je čišća od glečerskog snijega, ali je slijepa kao sudbina. Zato ju je nazvao slijepom, „Izabelo, slijepa moja srećo“. Nije imao sredstava, materijalnih sredstava, koja je muškarac morao imati ako se planirao ženiti. Za njega ljubav je neostvariva. Slučajni susret ova dva lika opisan je u ljetnikovcu u malom francuskom gradiću. Daleko od stvarnosti i gradske buke, okruženi šumom i tišinom, idealan prostor, pomalo bajkovit. No njegov san o idealnoj ljubavi prestaje, kada dođe Izabelin otac koji je predstavljao grubu i okrutnu stvarnost. Taj doček simbolizira sukob snova i stvarnosti. Njega na nova lutanja odvodi Avantira, njegova muza. Rastaje se od Izabele i nastavlja dalje lutati. ¨Čovjek vidi da ne vidi, i žali što je vidio. Kad hoću da gledam, zatvaram oči kao vi i gledam u tminu, u sebe.¨ Nemogućnost ostvarenja ljubavi u realnom svijetu kojem autor zamjera gotovo sve, navodeći da su ljudi robovi, da je svijet mučilište sa torturom zakona i običaja. Ljudi su onakvi kakvi su krajevi u kojima žive, kakvo je društvo i koja sudbina ih zatekne. I upravo zbog tog razloga opisuje nemogućnost doživljavanja istinske ljubavi te se on vraća svom izvoru ljubavi i ljepote, odnosno vječnom lutanju i čežnjom za nedostižnim.
Karla Hogge, 3 f
Ljubavna priča
Kiša je lijevala kao iz kabla već dva dana zaredom, lokve vode u rupama na asfaltu počele su se izlijevati i na rubovima ceste tvoriti malene potočiće koji su brzo nestajali u šahtovima, osuđeni da ih kanalizacija odvede tamo gdje već vodi. Stajao sam ispod nadstrešnice na tramvajskoj stanici, povremeno bi pokraj mene prošao auto i prskao kolnik masomvode. Prolaznici su jurili pokraj mene, oni s kišobranima nešto sporije, oni bez kišobrana nešto brže, no ja se nisam micao. Tu i tamo pogledao bih malo na sat, malo niz ulicu očekujući tramvaj. Još pet minuta.Rekao bih u sebi, Još četiri minute. Ona ne kasni.Dokazala mi je to, zar ne? Naši prijašnji spojevi započinjali bi točno u minutu koju bismo odredili, kad bi se činilo da bi mogla zakasniti, nekako bi se pojavila minutu prije nego što bi istekao rok koji je postavila. To sam najviše volio kod nje: točnost. Iz sanjarenja me prenula zvonjava tramvajskog zvonca. To je njezin tramvaj.Tramvaj je bio pun ljudi vidno stisnutih u neugodnu masu tjelesa koja je pulsirala dok su pojedinci tražili način da se iskoprcaju do ulaza. Opazio sam je tek kad je izašla, potpuno suha, nasmiješena od uha do uha i očito neuznemirena gužvanjem u tramvaju. Oči su nam se susrele, dotrčala je do mene i prijateljski me zagrlila ne prestajući se smiješiti. "Došla si”, rekao sam. “Obećala sam to, zar ne?” “Ne bi me čudilo da si otkazala, ovo vrijeme nije ništa drugo nego depresivno.” Smiješak joj se smanjio, primila me za ruke ne skidajući pogled s mojeg. “Ovo dogovaramo od prošlog tjedna, ne bih propustila ni da umrem.” Nasmijali smo se i poljubili. “I? Kamo si me to planirao voditi?”, pitala je. Pokazao sam joj na Gornji grad. “Otmjen restoran, no piše da su zatvoreni zbog vremena. Oprosti.” rekao sam poraženo. Ona se samo nasmiješila. “Sigurno znaš za neko drugo mjesto?” pitala je. Razmišljao sam nekoliko trenutaka, onda mi je na pamet pala ideja i otme mi se smiješak. “Znam savršeno mjesto. Imaš kišobran?” Pokazala mi je na malu ružičastu hrpicu u lijevoj ruci. “Odlično. Slijedi me.” Nije nam trebalo dugo dok se nisam zaustavio pred malom zgradom s velikim zlatnim M pred ulazom. “Evo, dušice, najpoznatiji egzotični restoran u gradu.” objavio sam svečano, a iz nje se prospe salva smijeha, “Ti stvarno znaš što žene vole.” Naručili smo hrpu hamburgera i krumpirića, sjeli pokraj prozora i započeli razgovor. Jedna je narudžba postala dvije, a dvije su uskoro postale tri, dok ona nije izjavila kako je ja očito želim udebljati na što sam se nasmijao, “Moji su planovi van tvojeg kruga razmišljanja.”nakon čega smo proveli pet minuta u konstantnom smijanju. Naposljetku joj je ostalo jedva dovoljno novca za kartu, a kako smo pojeli većinu ponuda s jelovnika, ne bi bilo lijepo tjerati je na daljnju šetnju, pa sam je otpratio do stanice.Prije nego što je ušla u tramvaj, dala mi je još jedan poljubac. “Hvala ti na ovome danas, nisam se dugo tako zabavila.” “Nisam ni ja. Moramo to ponoviti.” “Slažem se.” rekla je i vrata su se zatvorila. Usnama je oblikovala zadnje volim te,a ja sam rukama formirao srce. Ostao sam stajati dok se tramvaj nije izgubio iz vida, a onda polagano krenuo prema autobusnoj stanici. Savršeni spoj.Mislio sam u sebi. Da, savršeni spoj. I savršena uspomena... Budilica mi je zvonila u uho. Nesvjestan svoje okoline, pustio sam refleksima da upale svjetlo, i pričekao da shvatim gdje se nalazim prije nego što sam ugasio budilicu. Protrljao sam oči i treptao dok se nisu naviknule na svjetlo. Samo san. A činio se tako stvarnim, nisam očekivao da ću se sjetiti nečeg takvog.Prošle su već tri godine, a ja je još nikako ne mogu izbaciti iz glave. Kako bih i mogao? Bila je tako savršena, sve oko nje toliko čisto i nevjerojatno. A ja sam morao biti kreten i reći nešto toliko glupo. Da bar nisam, da sam barem bio bolji, da sam barem bio pametniji. Da barem nisam morao biti toliki... kreten.