Za pisanje ovog članka pomoglo mi je 53 učenika srednjih škola Grada Zagreba. Cilj mi je predstaviti više gledišta o jednoj temi- online školi. S ispitanicima sam razgovarala o samoj ideji, provedbi i svim dobrim i lošim stranama ovog načina rada. Krenimo od ideje. Gotovo svi učenici se slažu da je, za ovako kriznu situaciju, ovo dobro rješenje. Provedba je bila idući korak u kojemu smo naišli na poteškoće. Ono što je svima smetalo jest stalno početno padanje ili hakiranjesustava. Pojedinim učenicima trebalo je previše vremena za prijavu u sustav, a nekolicina sustavu nije mogla niti pristupiti. Ne znam je li ih više frustrirala činjenica da smo trebali instalirati približno 424 aplikacije ili da se uopće nismo pripremali s profesorima na ovakav način rada. Zbog tog nedostatka bili smo prisiljeni samostalno istraživati i nalaziti načine kako doći do određenih datoteka. Koliko god da se pojedini učenici razumiju u tehnologiju, trebalo im je vremena da se snađu na početku. Pozitivnih strana online škole ima dosta, no onih negativnih ima još više. Krenimo s pozitivnima. Napominjem, zaista je mnogo ljudi sudjelovalo u ovome i mišljenja su razna, no ovo su neka najčešća. Najveći plus je to što možemo raditikod kuće. To znači da imamo neku udobnost koju u školi nemamo: možemo raditi iz kreveta, ići na WC kad hoćemo, jesti i piti kad hoćemo… Neki su učenici izjavili da čak imaju više slobodnog vremena, tako da se mogu bolje fokusirati na stvari koje vole. Drugi pak osjećaju manje pritiska jer su u mogućnosti rasporediti obveze kako god žele ili se ne moraju brinuti da će ih sutra netko prozvati na ploču ili dati iznenadnu provjeru znanja. Velik broj učenika spomenuo je da im je super što mogu spavati dulje i ne moraju trošiti vrijeme na putovanje do i od škole. Nekima odgovara što „ne moraju trpjeti naporne ljude“ i u školi se mučiti osam sati i onda još izmoreni i nemotivirani kod kuće raditi zadaću. Pojedini se učenici lakše koncentriraju i motiviraniji su kod kuće nego u školi. Dosta nas je dobilo dojam da smo se čak i zbližili međusobno jer svi pomažemo jedni drugima kada ne možemo pronaći neke datoteke, kada ne znamo odgovore na neka pitanja itd., što je čak i ironično s obzirom na to da smo razdvojeniji nego ikada. Ovaj način rada je, neki kažu, čak potaknuo i one koji inače baš i ne rade, makar ako je to samo zbog činjenice da se svaka zadaća može lakše prepisati. Nedostataka je, kao što sam rekla, mnogo višei možda će se razlikovati od škole do škole, nou jednom se svi možemo složiti: ogromna količina zadataka. Dobivamo mnogo više zadataka nego u običnoj školi i mnogi imaju osjećaj da profesori traže više.Zadaci nisu teži, no previše ih je i cijeli je proces stresniji. Čitav dan se potroši na rješavanje zadataka, što je mnogima puno gore nego pola dana u školi. „Da me mjesec dana nema u školi, ne bih toliko zadaće nakupila“, kaže jedna učenica. Nekima čak ne pada toliko teško činjenica da sami sebe moraju učiti, koliko im smeta količina zadataka koju je teško pratiti. No kad smo već kod toga, zadržimo se na toj činjenici. Prisustvo profesora je neophodno u shvaćanju gradiva. Objašnjavanje i obrada gradiva putem skripti za mnoge od nas jednostavno nije dovoljno efektno. Ostajemo na tome da sami sebi moramo objasniti gradivo, što za 90% nas nije lako. Onom vremenu utrošenom samo na zadatke svakodnevno pridodajemo vrijeme utrošeno na samostalno obrađivanje i pokušaje shvaćanja lekcija. Naime, to znači da nekima doslovno cijeli dan ode na obaveze vezane za nastavu. Ako smo proveli dosta vremena pokušavajući shvatiti gradivo, to čak ne mora značiti da smo ga i shvatili te će velik broj učenika tamo stati. Često neće kontaktirati profesore zbog raznih razloga i jednostavno će ostaviti gradivo neshvaćeno. Pojedini učenici nemaju osjećaj kao da moraju shvatiti tu lekciju ili napraviti zadaću jer im nedostaje osjećaj kao da su na pravoj nastavi. Ta odvojenost od stvarne škole uzrokovala nam je nekakav prekid sa stvarnošću u kojoj nam se čini da profesori, budući da ih ne vidimo, zapravo nemaju nikakav utjecaj na nas. Tome ne pomaže ni činjenica da neki zadaci uopće nemaju rokove. Postoje tipovi učenika koje jednostavno moraš posjesti i direktno im objasniti što trebaju. Doma ih puno više stvari ometa i imaju osjećaj da zadatke mogu odgađati zauvijek. Svi se bojimo ogromne rupe u znanju koju će nam ova online škola ostaviti i pritiska da ćemo kasnije žuriti s gradivom. U ovim trenucima treba biti snalažljiv i organiziran, a to je teško, pogotovo ako pristup nekih profesora vrišti- moj predmet je jedini i najbitniji! Već sam spomenula količinu zadaće i kako ju većina nas rješava što brže, ne razmišljajući previše o tome što pišemo. Što je kvantiteta veća, kvaliteta je manja, no još jedna stvar koja većinu učenika izbacuje iz takta i automatski briše svu motivaciju koju su mislili da imaju jest objavljivanje zadataka. Profesori objavljuju zadatke kad god požele. I budući da nam ne stiže obavijest o novim zadacima, cijeli dan provedemo na mobitelima, laptopima, računalima i tabletima, provjeravajući svako malo ima li novih zadataka.Ne znamo kada trebamo biti online i na kojoj platformi. Bilo bi nam lakše kada bi profesori imali neko određeno vrijeme u kojemu bi nam davali zadatke, kako i mi imamo rokove za predati iste. Pojedinim učenicima je bilo važno da napomenem da nemaju svi iste uvjete za rad. Ne radi se nužno o opremi potrebnoj za rad, već i o nekim drugim uvjetima kao što su snalažljivost s tehnologijom, mir u kući, dobra internetska veza itd. Nemate pojma koliko mi je ljudi napisalo: "Nisam mislio/la da ću ovo ikad reći, ali nedostaje mi škola.“ Nedostaje im atmosfera u učionici, na odmorima. Nedostaju im prijatelji i druženja s njima. Smeta im što ne vide prijatelje, a kad se čuju s njima, zajedno se živciraju oko pdf-ova, mailova, Wordova, Powerpointova… „Želim biti sfrendovima iz razreda, a ne doma za računalomi čekati da mi profesorica pošalje tekst od 4000 riječi“, izjavio je jedan učenik. A što se mene tiče… Pa slažem se sa svime što su moji ispitanici rekli. Koncentracija i kvaliteta učenja pale su mi za 99 %. Najviše mi zapravo nedostaje ono što školu čini školom, a to su ljudi u njoj. Kad s nekime provodiš osam(ili više) sati dnevno skoro svaki dan, navikneš se na njihove dobre i loše strane. Sve one stvari koje su me prije živcirale, sada mi nedostaju. Oduvijek sam smatrala da je ljepota škole sačinjena od svih onih provala na satu, svakog grupnog varanja na testu, malih odmora,beskrajnihzadnjihsati, nervoznog ponavljanja prije velikog testa i svakog dugog pljeska i međusobnog ohrabrivanja. Nadam se da će svi ubuduće znati cijeniti svaki dio te ljepote, čak i u vremenima kad će nam se činiti da je nema. Želim iskreno zahvaliti svakom učeniku i učenici koji su pronašli vrijeme da mi kažu svoje mišljenje. FanitaMajhen, 3.b
Povijest Hotelijersko - turističke škole u Zagrebu
Visoka stara zgrada u sredini Frankopanske ulice u centru grada. Takva je percepcija učenika i prolaznika o Hotelijersko - turističkoj školi u Zagrebu. Čini se kao da je ta zgrada bila na tom mjestu oduvijek, kao stari betonski čuvar ulice sa starim prozorima koji dršću prolaskom tramvaja. Ima li tu nešto više od onog što je naše oko okrhnulo u prolazu? Duh škole je u ranim počecima razvoja turizma bio smješten u prekrasnom hotelu Esplanade gdje su učenici ujedno pohađali nastavu i obavljali svoju praksu. No bilo je to davne 1955. Škola se i dalje selila s adrese na adresu (Iz Bogovićeve na Katarinin trg,pa čak i u Malešnicu). Ipak nešto nije bilo kako treba. Školski duh nikako da pronađe savršenu ustanovu u kojoj bi ostavio svoje umorne kosti i podijelio znanje s djecom. Nakon godina traženja,godine 1997. napokon je zgrada na adresi Frankopanska 8 koju svi danas znamo, dodijeljena na uporabu mladim učenicima hotelijerstva i turizma. Na mjestu škole prije je bio hotel. Danas je ona ogledalo bogate arhitektonske vrijednosti grada Zagreba, te s kazalištem Gavella i kulturno vrijedna. Pune ju mnoge uspomene i krucijalne godine ljudskog života njenih đaka u kojima ona igra veliku ulogu. Škola je drugi dom u kojem jedemo i učimo, ali jedino ne sanjamo. Svoje snove dijelimo sa školom na jedan drugi način. Razvitkom misli i nas samih u prostoru u koji idemo nakon što doma sanjamo. Nastavnici uzimaju ulogu roditelja i mudrih mislioca dok mi slušamo s nadom da je iza njihovih riječi skriven možda i naš san. Škola nam daje snagu da kroz sebe i znanje , ovaj svijet zaista bude bolji. Duh naše drage škole uzdrman je nedavnim potresom. Znam da sam cijeli tekst pričala o zgradi škole i njezinoj važnosti ,ali u ovom trenutku stajem. Zgrada će biti popravljena. U to nema sumnje. Mi ćemo naše školovanje nastaviti u drugom prostoru. Jedino što je sada bitno je da ju ne zaboravite. Ne zaboravite sva druženja i dobre trenutke koje smo svi imali, ignorirajte loše jer sve loše prođe, ali sve dobro ostaje u vama. Biti će još pizza iz Dubravice i vrućih čajeva pod suncem u dvorištu. Dok nam se sve to ne vrati, sanjajte.
Ema Ugarković, 3. g
Povijest potresa u Zagrebu
Već godinama se govori kako je Zagreb na području pojačane tektonske aktivnosti i da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi neki potres. Prvi jači potres u gradu Zagrebu zabilježen je 9. studenoga 1880. godine u 7 sati i 3 minute. Potres je bio magnitude 6.3, sa žarištem u Medvednici, oko mjesta Kašina i Planina. Nažalost, bile su i dvije ljudske žrtve. Sveukupno je potresom oštećeno ili porušeno oko 1.400 zgrada. Bio je radni dan pa su neki ljudi tada već bili na svojim poslovima. Svi su bili uplašeni i uzdrmani, izbila je ogromna panika jer su ljudi u tom trenutku počeli masovno izlaziti na ulicu. Šteta je bila ogromna. Tada su ljudi počeli shvaćati ozbiljnost potresa. Potom se 17. prosinca 1901. dogodio jaki potres magnitude 4.6 s epicentrom u okolici Šestina. Na gotovo identičnoj lokaciji, kao i naonoj u slučaju potresa iz 1880. godine dogodila su se potom još dva jaka potresa: 17. prosinca 1905. magnitude 5,6 i 2. siječnja 1906. magnitude 6,1. Tada su svi bili spremniji jer su državne službe za vrijeme prvog potresa upozoravale ljude na mogućnost ponavljanja potresa. Ljudi su bili uznemireni, ali i pripremljeni za vrijeme drugog potresa. Tada su već znali što im je činiti i kako reagirati. Što se tiče seizmičke aktivnosti šireg područja grada Zagreba, najjači potres dogodio se 3. rujna 1990. godine s epicentrom u okolici Kraljevog Vrha, magnitude 4.7. Potres koji se dogodio 22. ožujka 2020. godine će vjerojatno biti zapamćen kao „zagrebački potres u doba korone“. Osim po tome, ostat će zapamćen kao najjači potres koji se dogodio 140 godina nakon „Velikog zagrebačkog potresa“ iz 1880. godine. U 6 sati i 24 minute grad je zatresao potres magnitude 5.5. Od tada više ništa nije isto. Potresne snimke grada kružile su po cijelom svijetu, a svi će pamtiti sliku srušenog južnog tornja zagrebačke katedrale. Osim brojnih šteta, ljudi su suočeni sa šokom, nevjericom, strahom i nesigurnosti. Nitko, na žalost, ne može predvidjeti potres, niti možemo znati koliko se energije oslobodilo. U okolici Zagreba još i danas tlo podrhtava. Ljudi su bili potreseni, ali je većina jako dobro postupila. Izašli su na ulice, pomogli su jedni drugima skloniti automobile, izvući djecu i starije, neki su donijeli deke i dijelili tople napitke i hranu. Svi su se snašli kako su znali. Većina će najviše zapamtiti prizor kada su navijači Dinama – Bad Blue Boysi otišli u Petrovu bolnicu, donijeli deke za majke i pomogli preseliti djecu u inkubatorima na sigurno. Sljedećih nekoliko dana ljudi su se mogli smjestiti kod svojih najbližih i u studenskom domu Cvjetno naselje koji su im studenti prepustili. Od tada život kao da je stao. Uz koronu, zbog koje smo ionako morali biti unutra, potres nam uopće nije trebao. Svi znaju da nakon velikog potresa dolaze manji koji se mogu događati i do nekoliko mjeseci kasnije. Samo se možemo nadati da se neće ponovno dogoditi jedan veći. Ako se i dogodi svi se moramo držati zajedno i pratiti upute državnih službi. Uskoro će sve biti gotovo i vratit ćemo se normalnim životima i našem dragom gradu Zagrebu koji će biti obnovljen.
Mihaela Čmarec, 2. f
Filmska naSTAVa online
Polaznici fakultativnih predmeta Medijske kulture te Novinarske grupe ove godine su pristupili jedinstvenom programu koji se odvijao na području cijele Republike Hrvatske. Filmska naSTAVa kao takva postoji još od 2012. godine, no ove godine se provodila u malo drugačijim okolnostima – online. Učenici su tijekom proljetnih praznika u pet ciklusa pogledali po dva kratkometražna filma te rješavali kviz u vezi svakog od njih. Prvi ciklus održao se 8. travnja te su svojim videom Tomislav Šoban i Margareta Đordićsvim učenicima poželjeli dobrodošlicu i malo bolje ih upoznali s Filmskom naSTAVom online. Zajedno su uveli učenike u razmišljanje prije filma, a kasnije i analizirali film te pojasnili mnoge, većini učenika nepoznate, filmske pojmove. Ostali ciklusi održali su se 14., 16., 18. i 20. travnja. Kratkometražni filmovi koji su bili na rasporedu stvarno su bili različiti. Od prvog filma „Najmanji“ (redatelja Tomislava Šobana) koji je animirani, do „Ispred zastava“ (redateljice Sanje Bistričić) koji je kratki dokumentarni film ili „Cvijeće“ (redateljice Judite Gamulin) koji je igrani film, drama. Kako je nakon svakog filma slijedio kviz, tako će i oni koji su pažljivo rješavali i učili uskoro dobiti diplome za svoje znanje na kućnu adresu. Svi smo ponešto naučili, pogledali sjajne filmove i stekli još jedno zanimljivo iskustvo. Zahvaljujemo Hrvatskom filmskom savezu, svim voditeljima i organizatorima na ovom odličnom projektu i nadam se da će već sljedeći period biti, kao i prethodnih godina, u kinu Tuškanac.